Iveković, Ćiril Metod (Klanjec, 1. VI. 1864 – Zagreb, 16. VIII. 1933), arhitekt, predstavnik historicističkoga izraza u arhitekturi, posebno zaslužan za osuvremenjivanje i metodološko unapređenje konzervatorske prakse u nas.

Nakon što je završio Višu obrtnu školu u Beču 1884., radio je u atelijeru → Hermana Bolléa u Zagrebu, a 1885–86. predavao je klesarstvo u zagrebačkoj Obrtnoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2). Diplomirao je 1889. arhitekturu u klasi Karla Hasenauera na Akademiji likovnih umjetnosti (Akademie der bildenden Künste) u Beču, nakon čega je studijski boravio u sjevernoj Italiji. Tijekom studija radio je u bečkom atelijeru → Fellner i Helmer te kod arhitekta Friedricha Ohmanna. Godine 1890–96. bio je građevinski savjetnik i arhitekt u Zemaljskoj vladi u Sarajevu, a 1896–1920. u Zemaljskoj vladi u Zadru. Potom je sve do smrti bio redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, gdje je predavao kolegije Arhitektonski oblici srednjeg vijeka, Arhitektonski oblici renesanse, Arhitektura XIX. stoljeća i dr. Bio je dekan Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog i Kulturno-inženjerskog odjela Škole (1922–25) i predstojnik Stolice za arhitektonske oblike (1926–33).







Sva njegova arhitektonska djela pod utjecajem su školovanja na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u duhu povijesnih stilova, i to ona u Bosni uglavnom u neorenesansnome, neogotičkome i neomaurskome, a ona u Dalmaciji u neorenesansnome. Među izvedenim projektima u doba djelovanja u Sarajevu i Zadru ističu se: zgrada Mirovinske zaklade (1890–91) i gradska vijećnica (1892–96., poslije Univerzitetska biblioteka) u Sarajevu, čitaonica u Banjoj Luci (1890), gradska vijećnica u Brčkom (1893), medresa s džamijom i šedrvanom u Travniku (1895–96), obiteljska vila Iveković u Arbanasima u Zadru (1899), biskupska palača u Splitu (1900–02), župna crkva u Novalji (1904–08), vila Nardelli u Trstenom (1908). Zagrebačkom razdoblju pripadaju zgrada s mansardom u dvorištu Ilice 85 kao proširenje Akademije likovnih umjetnosti (1921–22), najamna stambena zgrada u Ulici Račkoga 11 (1921–22), obiteljska kuća Iveković u Bosanskoj 31 (1927) i dr. Autor je parka, ulaznoga portala i postaja križnoga puta uz zagrebačku crkvu sv. Franje Ksaverskoga (1924).







Proučavanje arhitektonske baštine započeto za boravka u Bosni poduzeo je još većim intenzitetom u Dalmaciji, pa je 1897. postao članom Hrvatskoga starinarskoga društva. Sudjelovao je u arheološkim istraživanjima antičkih naselja Asserije (Podgrađe kraj Benkovca), Docleje (Duklja u Crnoj Gori) i Burnuma (Ivoševci kraj Kistanja) te nalazišta ranosrednjovjekovne crkvene arhitekture u Ninu, Priku u Omišu, Kninu, Biskupiji i Biogradu. O rezultatima konzervatorskih i arheoloških istraživanja te o povijesti arhitekture pisao je u periodici i zbornicima Bullettino di archeologia e storia dalmata, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, Narodna starina, Starohrvatska prosvjeta, Rad JAZU, Novosti, Obzor, Narodna starina, Tehnički list, Wiener Bauhütte, i dr. Zbog svojeg je zauzimanja u području arheologije i zaštite spomenika 1898. bio imenovan članom Arheološkoga instituta u Beču, a 1899. dopisnim članom bečke Središnje komisije za istraživanje i očuvanje građevinskih spomenika. U restauratorskim radovima težio je obnavljanju izvornoga stila. Među izvedbama ističu se Ali-pašina džamija u Sarajevu (1890–92), katedrala sv. Tripuna u Kotoru (1898–1907), crkva sv. Ivana Krstitelja u Trogiru (1900–03), crkve sv. Donata (1905) i sv. Krševana (1906–14) te krstionica katedrale sv. Anastazije (1910–14) u Zadru. Autor je monografije Die Entwickelung der mittelalterlichen Baukunst in Dalmatien (1910). Od 1910. do polovice 1920-ih objavio je osam mapa fotografija dalmatinske spomeničke i graditeljske baštine. Od 1922. bio je član JAZU-a.